Studeni Novembar sinonim je za kompletni idejni projekt Igora Ivanovića čiji korijeni sežu u tri desetljeća dugu prošlost Sarajeva. Tamo se krajem sedamdesetih motao i dječak kasnije masovno prepoznat kao Žera, pjevač Crvene Jabuke.

Igor je smislio glazbu i tekstove, producirao ploču i postavio se na granicu između zajebantske lirike plus poetike Ramba Amdeusa uz manje instrumentalnih poigravanja kojima se poistovjećuje s osnovama klasike baščaršijske škole shematskog rocka kakav njeguju Zabranjeno Pušenje, Letu Štuke, te pop elemenata iz rane faze Dina Merlina ili Valentina, a danas Lake.

Sve što nisu uspjeli realizirati u danima mladosti i naivnosti, Studeni Novembar isfurali su tri desetljeća kasnije. I baš lijepo zbog izdržljivosti, jer bez tog albuma bili bismo lišeni šarma i podsjećanja na listanje leksikona tamošnjeg novoprimitivizma.

Zgodna igra riječi u naslovnu albuma sugerirala je maksimalno opušteno progovaranje na ironično neposredni način o muško ženskim odnosima s mirisima Bosne iz usta pjevača. Koliko to zna biti šarmantno, moguće je osjetiti i kad ne morate udisati tamošnju borovinu za zaljubljivanje.

Svaki nasumično odabrani naslov krije nekoliko briljantno paketiranih rima, kojima sirovi šarm oduzima pretjerano ispolirana i očišćena produkcija. Za ovako duhovite albume tričetvrt ovdašnje mainstream rock scene prodalo bi lijevi testis. Navijanje za Studeni Novembar se nastavlja. Oni imaju kapaciteta i svježine kao da su danas istinski debitanti, a mudrosti dovoljno da primijete odakle se iz društva širi smrad truleži...